Mjesto gdje je Zagreb upoznao svijet

Kada se govori o Velesajmu, misli se istodobno na sajmene izložbe koje u Zagrebu traju u kontinuitetu od početka 20. stoljeća, kao i na splet paviljona, poslovnih prostora, ugostiteljskih objekata, zelenila koje ih okružuje i ulica što ih povezuju. Povod da se ove jeseni prisjetimo Velesajma 70. je obljetnica  preseljenja na lokaciju južno od Save gdje se i danas nalazi. Naime, u rujnu 1956. velesajamska priredba održala se dijelom na staroj lokaciji na Savskoj cesti, a dijelom i na novoj lokaciji južno od Save. Otvaranje je izravnim prijenosom, prvim u svojoj povijesti, popratila i Televizija Zagreb, što govori o iznimnoj važnosti događaja. 

Pogled na Zagrebački velesajam, 1957, detalj / Izvor Hrvatski državni arhiv

Plakat Velesajama iz 1956.

Preteča Velesajma, međunarodne izložbe gospodarskih postignuća, utemeljena je 1909. pod nazivom Zagrebački zbor. Lokacije održavanja izložbi mijenjale su se do 1926, kada je Zbor dobio stalan izložbeni prostor na istočnoj strani Savske ceste, čiji su ostaci i danas vidljivi u okviru Studentskoga centra. Izložba, koja se redovito održavala ujesen, već tada je bila važna gospodarska veza Zagreba s europskim zemljama. Zagrebački zbor preimenovan je u Zagrebački velesajam 1946, a prva poratna izložba postavljena je 1947.

Od Zagrebačkog zbora do sajamskog grada

Osim domaćih izlagača Velesajam je privukao i izlagače iz nekoliko europskih zemalja, SAD-a i Egipta, a od 1949. sajamski se prostor proširio i na zapadnu stranu Savske ceste (današnji Tehnički muzej Nikola Tesla). Od 1953. uz redoviti jesenski sajam uvedena je i proljetna priredba. Ubrzo potom nastupa ključni trenutak u velesajamskoj povijesti – uočivši potencijal velikog međunarodnog sajma i potrebu za proširenjem postojećega prostora, gradsko vodstvo donosi odluku o preseljenju na novu lokaciju južno od Save.

Prva izložba na novoj lokaciji održana je djelomično u rujnu 1956, a već sljedeće godine Velesajam je u cijelosti preseljen na novu lokaciju. U svega nekoliko godina postao je jednim od najvećih europskih gospodarskih sajmova, jedinim u svijetu kojega su u hladnoratovsko doba podjednako posjećivali izlagači s posvađanog Istoka i Zapada, a njima su se u sve većem broju pridruživali i oni iz nesvrstanih zemalja među kojima je tadašnja Jugoslavija uživala velik ugled. Zahvaljujući rastućem ugledu sajma, na južnoj obali Save do početka 1960-ih godina niknuo je pravi velesajamski grad, koji se i dalje nadograđivao. Prostora je bilo u izobilju, ambicija nije nedostajalo, a imovinska pitanja, inače velika prepreka novim projektima, rješavala su se brzo pozivom na „opći interes“.

Koncert Louisa Armstronga na Zagrebačkom velesajmu, 1959. / Izvor Atelje Tošo Dabac i MSU, Zagreb / Snimio Tošo Dabac

Urbanističko rješenje početne etape gradnje dali su arhitekti Marijan Haberle i Božidar Rašica. Izložbene prostore, velesajamske paviljone, projektirali su vodeći domaći arhitekti, uz spomenuti dvojac i Vjenceslav Richter, Ivan Vitić, Zdravko Bregovac, Drago Korbar. Neki paviljoni građeni su pak po zamislima arhitekata iz zemalja kojima su posvećeni. Kineski paviljon, jedini izvorno kineski sajamski paviljon u Europi, projektirao je Cheng Sung Mao. Talijanski paviljon, prepoznatljiv po dvanaest obrnutih piramida na kojima stoji, projektirali su Giussepe Sambito i Raffaele Contigiani, paviljon SSSR-a projektirao je Jurij Abramov, dok je američki paviljon osmišljen u arhitektonskom uredu Waltera Dorwina Teaguea, znamenitog industrijskog arhitekta, specijalista baš za oblikovanje izložbenih prostora. Desetak velesajamskih objekata danas su zaštićeni spomenici kulture. Uz navedena djela inozemnih arhitekata zaštićeni su primjerice i Rašičin paviljon 36 nazvan Mašinogradnja ili pak paviljon 40, poznat kao Paviljon nacija ili jednostavno Vitićev paviljon u kojem je danas klizalište.

Preko Save počeo se graditi Novi Zagreb

Preseljenje Zagrebačkog velesajma na desnu obalu Save, samo po sebi velik pothvat, bilo je zapravo samo jedna etapa šire i ambicioznije urbanističke priče. Naime, 1950-ih za načelnikovanja Većeslava Holjevca donesena je i realizirana odluka o širenju grada na južnu obalu Save. Urbanizacija južne obale Save, potaknuta od strane gradonačelnika Holjevca, a osmišljena u Urbanističkom zavodu grada na čelu sa Zdenkom Kolacijom, započela je izgradnjom Brodarskog instituta, hipodroma i stadiona Lokomotive početkom 1950-ih, potom Zagrebačkog velesajma, a naposljetku i novih stambenih naselja. Prva novozagrebačka naselja izgrađena su u Remetincu i Savskom gaju uz već postojeća stara sela, a potom se 1960. počelo graditi i Trnsko, prvo cjelovito zamišljeno naselje izniklo na savskim ledinama. Slijedila je gradnja Zapruđa i Sigeta, a potom i ostalih „mikrorajona“, kako su se novozagrebačka naselja tada nazivala u planskim dokumentima. Proširenje gradskog područja popraćeno je i odgovarajućim administrativnim mjerama. Godine 1955. osnovana je općina Remetinec, u čiji su sastav uključene dotadašnje prigradske općine Brezovica, Stupnik i Sveta Klara te turopoljska općina Odra. Nova je općina 1957. priključena užem gradskom području, a 1974. preimenovana je u općinu Novi Zagreb.

U doba najveće popularnosti Velesajam je privlačio u Zagreb velik broj posjetitelja. Za ilustraciju donekle može poslužiti usporedba s Interliberom, danas najposjećenijim sajmom, koji se održava u dva, najviše tri paviljona, dok je Velesajam stvarao jednaku, ako ne i veću gužvu, u četrdesetak paviljona. Pred nekim se paviljonima na ulaz čekalo i u dugačkim redovima, primjerice pred američkim paviljonom kada je tamo bila izložena originalna svemirska letjelica za ljudsku posadu.

Pogled na Trnsko s Velesajma 1961/62.

Vitićev paviljon na Velesajmu (Paviljon br. 40), 1957.  / Snimio Tošo Dabac

Budući da sam u doba najveće popularnosti velesajamskih izložbi živio u nedalekom novozagrebačkom naselju Trnskom, iz blizine sam svjedočio o posjećenosti i svemu što je Velesajam značio i donosio. Sajamski eksponati, kao i izlagači, stizali  su iz cijeloga svijeta, a posjetitelji iz cijele zemlje. Da bi ih privukla što više, željeznica je velesajamskim posjetiteljima odobravala poseban popust. Neki ljudi iz naselja na Velesajmu sezonski bi se zaposlili, a drugi su pak velesajamskim gostima iznajmljivali sobe pa je stoga u naselju bio otvoren i turistički ured.

Novi Zagreb velesajamskih su dana nadlijetali avioni iz kojih su bacali letke i padobrančiće. Uhvatiti takav poklon s neba za nas novozagrebačku dječurliju bio je pravi izazov

Od Armstronga do Dinamova europskog trofeja

Kroz naše naselje, baš u blizini zgrade u kojoj sam stanovao, prolazila je željeznička pruga, odvojak sisačke pruge kojim je Zagrebački velesajam bio povezan s ostatkom svijeta. Promet tim pružnim odvojkom uglavnom je bio rijedak, no dvaput godišnje značajno bi se povećao, uoči, za vrijeme i nakon jesenske i proljetne velesajamske priredbe, kada bi uostalom cijeli Novi Zagreb zahvatila neuobičajena živost i gužva. Na putu kroz naselje željeznička se kompozicija kretala sporo. Na mjestu gdje je pruga prelazila glavnu cestovnu prometnicu, Aleju Borisa Kidriča, danas Dubrovačku aveniju, ispred lokomotive išao je željezničar i zaustavljao promet dok vlak ne prođe. 

Velesajam je bio jedini svjetski sajam na kojem su sredinom 20. stoljeća, u vremenu zahlađenja političkih odnosa između kapitalističkih i socijalističkih zemalja, izlagali svi

Novi Zagreb tih su velesajamskih dana nadlijetali sportski zrakoplovi iz kojih su bacali reklamne letke, a katkada i male padobrane s odabranim proizvodima velesajamskih izlagača. Uhvatiti neki takav poklon bačen s neba za nas novozagrebačku dječurliju bio je velik izazov. Najveća pak zračna atrakcija u čast Velesajma bio je prelet zrakoplova iz kojeg je na sajli visio akrobat Dragoljub Aleksić. Je li se zbilja za sajlu držao zubima, kako je bilo bombastično najavljeno, pogledom nismo mogli provjeriti.

Iako već dulje vrijeme nema važnost kakvu je imao u svom zlatnom razdoblju od 1960-ih do 1980-ih godina, kada je bio najposjećenija gradska atrakcija, Zagrebački velesajam neupitno je dio gradske prošlosti pa i gradskoga identiteta toga razdoblja. Sajmeni prostor koristi se i danas za povremene specijalizirane izložbe, kao što su primjerice Ambienta (izložba namještaja i unutarnjeg uređenja), Intergrafika, Nautika ili već spomenuti Interliber. Međutim, to se više ne može usporediti s nekadašnjim sajmenim priredbama. Dio paviljona koristi se za različite nesajamske namjene, a dio ih je prepušten polaganom propadanju, što je zorno prikazano u jednom od nastavaka televizijskog serijala Betonski spavači (2019) prema zamisli Maroja Mrduljaša i Saše Bana. 

Naposljetku još i nekoliko zanimljivosti pa i pokoja legenda koje pokazuju koliko je Velesajam bio bitan ne samo u gospodarstvu nego i u kulturi, sportu i politici. Godine 1958. održana je na Velesajmu izložba Porodica i domaćinstvo. Za tu prigodu arhitekti Aleksandra Dragomanović i Ninoslav Kovač osmislili su montažni paviljon koji je svojedobno preseljen u središte grada u Prašku ulicu na mjesto sinagoge nasilno srušene 1941/42. U preseljenom paviljonu otvorena je modna kuća Standard konfekcije s prvim pokretnim stubama u gradu i bila je dobro posjećena sve dok 1980. nije izgorjela  požaru.  

U spomenutom paviljonu Mašinogradnja nastupio je 1959. Louis Armstrong. Koncert  velikog Satchma bio je tada rijedak nastup neke istinske svjetske zvijezde u Zagrebu. A zahvaljujući postojanju Velesajma, Ernst Thommen, švicarski nogometni djelatnik i potpredsjednik Europske nogometne federacije, pozvao je 1955. predstavnike Zagreba da se priključe novom međunarodnom natjecanju. Isprva je bilo zamišljeno kao natjecanje desetak reprezentacija velikih europskih gradova u kojima se održavaju slični sajmovi (primjerice, Barcelona, Milano, London, Frankfurt) no od sezone 1961/62. preraslo je u prestižno klupsko natjecanje – Kup velesajamskih gradova. Pobjednik natjecanja 1967. bio je zagrebački Dinamo, što je do danas, a vjerojatno i zadugo, jedina europska „kanta“ koju je osvojio neki naš klub, što ne bi bilo moguće da nije bilo Velesajma.

Prvu velesajamsku priredbu na prekosavskoj lokaciji 1956, što je u svom prvom izravnom prijenosu popratila i mlada Televizija Zagreb, posjetio je i otvorio Josip Broz Tito. Tom prigodom, sad ide legenda, Tito je gradskim čelnicima navodno dao ideju da Novi Zagreb izgrade na desnoj obali Save. Budući da je to bilo 7. rujna, sve do potkraj 1980-ih na taj dan obilježavao se Dan općine Novi Zagreb, kao da su nova naselja, zajedno s Velesajmom, zbilja izgrađena zahvaljujući Titovu nadahnuću, a ne zaslugom ljudi koji su gradom upravljali, urbanista odgovornih za prostorni razvoj, vještih građevinara pa i svih drugih koji su u tome sudjelovali. Velesajam su posjećivali i strani političari i državnici, primjerice  prvi indonezijski predsjednik Sukarno ili pak šef mađarskih komunista János Kádár, a dodajmo i da je čest posjetitelj Velesajma u 1990-ima bio predsjednik Tuđman, budući da je u nekadašnjem čehoslovačkom paviljonu rado igrao tenis.